Ko je parip

Jašem konja.

Oko vrata se vijori šarena marama, koju nosim jer odavno ne vjerujem u simboliku bijele boje.

Mačeta za pojasom, a kamenjari, pješčare, betonare, mercedesi... sve ostaje iza mene u prašini.

Tako pljusnem prašinu u oči i individuama koje izvrše procjenu i kažu da sam dobra osoba. Definitivno je tačno da kada počnu da te smatraju dobrim čovjekom, treba odmah da razočaraš te koji imaju dobro mišljenje o tebi. Znaš zašto? Jer te je upravo neko zajebao. Ko te hvali, uglavnom ti zavali.

Rijetko iz čista mira kažeš da je druga osoba dobra ako nemaš valjan razlog. Mene moji roditelji tome nisu učili, ali me pokušavaju drugi ubijediti da je malo dobrih ljudi. Može biti da su u pravu i jedni i drugi.

To je kao da deset godina spavaš sa pogrešnom osobom, a sve govoriš da je dobra. Jest, ali za tvog komšiju. Ovo nema veze sa seksom, ali ako misliš da ima, razumjeću.

Da, i konji su dobri pa nikad nisu nosioci glavne uloge, a ginuli su i izvrtali se u svim ratovima, filmovima i jaše ih svaka budala. Zato se lijepo kaže plemenita životinja. Kako i ne bi bila plemenita, ili na leđima nosi razne guzice, ili vuknja teret iz jama bez dna, a da ne zaboravim i mamuze.

Lično smatram da mogu reći da potičem sa Divljeg zapada. Svako vidi odakle sam, i drago mi je što ne krijem svoje provincijsko porijeklo. Opet, kad odeš u moj kraj skontaš da se ljudi samo fizički razviju u ono što sebi normalan nikad ne bi poželio, bezlične gromade. Tu ili se pobiješ, ili se pritajiš.

Nikad mi neće biti jasno zašto ja posrćem usljed tog saznanja. Uhvatim se kako zapnem gdje nema za šta da zapinjem, a i obuzme me neka tuga zbog nasilne starosti tih ljudi. Možda zapinjem jer mene moje godine drže u nekim drugim vremenima, a njih je odvuklo tamo gdje nije lijepo biti normalan. Nije pravilo za sve. Meni fali vrijeme u kojem su se ti ljudi smijali. Meni treba priznanje postojanja njihova.

Ko su ti ljudi? Zna li se šta im se desilo? Da li ih je pregazilo vrijeme ili teška klima? Rat? Trenutna situacija? Postavljam pitanja sebi, jer vidim da me malo ko čuje.

Da li si htio biti ponosan, istimaren parip, a postao raga koja sipljivo kašlje poput metiljave ovce koja se napasla loše trave još jednom pred smrt, da se dokrajči? Da sebi pomogne još jednom se trujući, jer će ionako na klanje. Da potvrdi žrtvu na koju se navikao. Čovjek! Najveća životinja od svih.

Da, svi ste pročitali odakle sam. Ne stidim se toga. Znam sebe i svoje.

Opština sa istorijom, ako ne vjeruješ pročitaj “Drvarski dnevnik” Ervina Šinka. Saživiš se nekako sa prirodom, sa ljudima, sa svim onim što može da se ponudi. Čovjek je rođen da se utapa u to gdje se zatekne. Ako nećeš, onda te nešto ili neko mora ispljunuti. Živjela sam u mnogo gorim rupama. Stidim se drugih stvari.

Sramota me je što ne mogu ništa učiniti jer svi sklanjaju pogled. Od sebe, istine i drugih, i tako idu u krug. Oni drugi, koji sjede nasuprot, rade nešto malo drugačije. Oni su pokrali narod, jer su uzimali krave koje su bile upakovane u riječ “donacija”, pa preprodavali, jer nije se mislilo o tome da će to neko kontrolisati, jer ljudi ne vjeruju u kontrolu. Ti isti ljudi su još uvijek silni načelnici u raznim sektorima ili pripadnici novije generacije izmišljene elite, nasilno osnovane. Ti isti su neobrazovani džeparoši. Ti isti su kriminalci.

Misliš da je tuđin budala, a meni je u periodu dok sam radila u hotelu, davne 2007. godine bio gost Šveđanin koji je insistirao da mu vratim čak i 5 feninga koji se nisu uopšte puštali u opticaj. Samo mi možemo imati cijene u kojima su navedene cifre koje moraš opravdati nepostojećim novčanicama. Dala sam mu svojih 20 feninga, da mu pokrijem troškove boravka (a sad je i meni jasnije kako možeš da unaprijediš budžet).

Taj isti čovjek mi kroz razgovor otkrije da ide u Drvar da vidi šta je narod uradio sa novcem koji su dali, ali rezultate nikad nisu dobili. Svaku kravu je pratio ugovor i rodni list (vjeruj mi na riječ, a još su toliko gospodski nastrojene da moraš ti da klekneš i učiš ih da pasu travu). Tele nakon što se ta krava sa pedigreom oteli, treba vratiti, ili dati nekom drugom ukoliko je tako dogovoreno. Treba od nečeg živjeti.

Jok, lakoma raja je prodavala stoku i išla naklapati o tekućim temama (uglavnom o tuđim seksualnim odnosima, jer su mnogi pričali o svojim vizijama, uklapajući ih u stvarnost, kao da je seks u najmanju ruku nuklearna fizika), a onda opet do mikrokreditne da digne kredit za neku djelatnost i tako u krug. Da ne pričam o ranijim varijantama kada se mogao dići kredit ili donacija u novčanim sredstvima (da se zabezekneš od iznosa), pa umjesto da ostvariš projekat za koji si aplicirao, kupiš cipele za ženu ili djevojku koju vodaš poput psića (dok ti ista radi iza leđa, i ode u zagrljaj onom komšiji kojeg spomenuh), kupiš nekoliko automobila, putuješ i na kraju klisneš iz grada. A druga opcija je da ti dugove otplaćuje idiot od žiranta.

I za jedne i druge kažemo da su dobri ljudi.

Pitam se šta načelnica opštine kaže kada je neko ko pošalje pare iz inostranstva za renoviranje i opremanje vrtića odluči posjetiti (uglavnom, vjerujem da je došlo do nejasnoća, a sve možete vidjeti i na potralu drvar.info)

Ups, zaboravih, pobjegla je. Garantujem da je u pitanju bio još neki poslovni sastanak s namjerom da se unaprijedi život “mnogobrojnog” stanovništva (o prosječnoj starosti i statusu nećemo ni pričati). A oni koji su dobili tender da vrše izgradnju su pokupili kajmak, i takođe odjahali u praskozorje ali u specijalnim limuzinama. Tako rade preduzetnici iz Drvarske (crvene) doline. Nije da drugi ne rade, ali tamo se sve zna, i svi ćute.

Neka, svaka rešetka se smiješi nekoj turpiji. Pitam se misle li na svoju djecu. Rekoše čak da ovoj djeci koja živi u malom gradu vrtić ne treba. Ne, nego će ta ista djeca dok im roditelji rade, a nemaju baku da ih čuva, igrati trbušni ples na balkonu na niskoj temperaturi. Bolje se prilagoditi na vrijeme.

Kultura?

Riječ koja označava mnogo toga, a i hodanje u odorama koje više liče na cirkusku opremu, no na pristojnu odjeću namijenjenu ženskom rodu. Danas je hit biti gola i aktuelna u Drvaru i po mogućnosti bilo bi poželjno da imaš 16 ljeta, a da je glavna tema tvog razgovora recimo kako je guzica kod Mice ogromna, a i to kako tako mlada umiješ da trošiš muškarce.

Muškarci su uglavnom u radnim kombinezonima (oni koji rade), a ostali lelmudaju. Piju piće u “elitnom” hotelu u kojem gostuje hor propalih pjevača i rade konobari koji ne stignu ni za 15 minuta da se pojave (čast izuzecima), a ako im se ne sviđa muzika, prosto je ugase, jer ko će se živcirati, gosti ionako ništa ne znaju, a slušajući šta lola za susjednim stolom priča, otvaraju se svakako mogućnosti i razna saznanja.

Ima i onih koji uz pjesmu sa meni veoma interesantnim stihovima “grickaću ti uvo uz glamočko gluvo” piju ko zna koju već od jutra, pa će možda kada dođu kući, umlatiti ženu, kojoj je to svakako čast, jer time muškarac ispoljava osjećanja velike ljubavi koju gaji prema njoj. Pobogu, jutros je našim sokakom prošao komšija Pero (to znači da Pero nema preča posla nego osvajati Micu hodajući po sokaku).

Mislim da je Pero heroj koji treba da iskopa podzemni put, kako ne bi sreo komšinicu Micu koja ima veliko dupe. To bi riješilo sve bračne probleme.

Ponosna sam što se otvorio Radnički dom, nekad objekat u kojem je bila jako dobra biblioteka, sala u kojoj se održavalo mnogo priredbi, gledali su se filmovi i ja sam čak tu držala ruku na grudima kada sam polagala zakletvu da ću biti dobar pionir. Pa eto, tu je slabo grijanje, jer se, vjerujem pred izbore žurilo otvoriti zdanje (velelepno). Naravno da zgrada pored nije ni počela da se renovira, a da ne bi loše izgledalo, za vrijeme promocije stranke, sadašnji predsjednik RS je naredio da se ista prekrije najlonom, valjda da ne udara u oči, jer od ljepote se u to ne može gledati. Ne kaže se džaba da u sunce i govno ne možeš gledati. Narod zna šta je surova istina. Koji narod?

Onaj isti koji je glasao “za”, ali kojem je otkinut svaki zalogaj. Onaj preostali ćuti i radi, uklapa se. Ili čeka svoj sudnji dan, ali i to zavisi od donacija. Ne treba ni mrijeti ako nema donacije. Ostali koji se pojavljuju vikendima i praznicima dođu po svoje suvo meso koje neko drugi sprema i suši (cjelogodišnji proces proizvodnje), a u međuvremenu gaji patriotizam tamo daleko.

Vratimo se na kulturno vazdizanje dostupno svim generacijama. Unutar Radničkog doma promaja duva, cijevi nešto nisu dobre, nema toplote (tako mi rekoše posjetioci). Uđeš i skameniš se. Vjerujem da se to može objasniti nekim podrobnim inspekcijskim pregledom stanja na transakcijskim računima i ugovorima o opremanju koji su potpisani od strane izvođača i ponuđača. Tenderi i porezi su tako dobri za manipulaciju, a sve u rukavicama od velura odradiš. Profesionlno.

Postajem sumnjičava žena koja ne vjeruje nikome. Počinjem razmišljati o tome kako se danas gotovo sve može zataškati. Jest, dok nam krov ne padne na glavu.

Dakle, idući u korak sa vremenom u kino sali na repertoaru je film "Rane", a mislim da će taj hit za sve one stanovnike kojima nije izvršena lobotomija biti pokazatelj koliko se kaska za ionako zakašnjelim realnim stanjem.

Preko pleća će još dugo zujati prohujalo s vihorom, baš poput davno aktuelnog filma. Možda je to simbolika za stanje u kojem ljudi moraju da gledaju reprize.

Pročitala sam mnogo knjiga kao član te biblioteke. Nestale su, spaljene su, ili su smještene negdje s ciljem da se sačuvaju od zaborava. Sada žitelji Drvara i oni koji uopšte vole darivati, daju knjige da bi se popunile police biblioteke (još jedna donacija), a ja se pitam ko će ih čitati, kada je pohvala mladosti skrivena u kodiranoj poruci kako je čitanje gubljenje vremena. Nadam se neko poput mene u ono vrijeme, dok sam polagala zakletvu da ću biti dobar pionir i nekad poslije toga kada sam čekala da se rat završi. Zaluđenik koji bježi od stvarnosti, ja nekad da zabranim lošim predosjećanjima da me obuzmu i pobjede, a on sad, moj sljedbenik, da ne gleda u stvarnost. Ako uspije, čestitaću mu. Ja nisam uspjela, jer je moja krv prolivena.

Ah, a ja možda nisam bila cijenjena jer moj otac, bog da mu dušu prosti bijaše prosto radnik, a majka domaćica, te nisam bila pripadnik drvarske elite, kojoj su u školi pljuštale petice, jer su im mame i tate na položajima. Svoje ocjene u ratno doba sam zaradila sjedeći i čitajući, učeći. Zaboravljamo da je elita nekad imala i uže značenje. Nepotizam i ponovo renesansa (a kao uče nas da vjerujemo u prave vrijednosti, uče nas i tome šta su iste, a gdje su rijetki koji umiju i znaju kako ih upotrijebiti, sprovesti u djelo).

Spomenu neko i čišćenje korita rijeke Unac, koje nikako da se dovrši (mora da je izvršena neka tajanstvena relokacija sredstava namijenjenih za sprovođenje u djelo ovog podviga). Između ostalog, to se radi zbog toga da se spriječi izlijevanje rijeke iz korita. Međutim, kad bolje razmislim, sviđa mi se prizor oko kuće kada imam osjećaj da sam kada uđem u dom, zapravo na gondoli u Veneciji i uživam u svom gradu ljubavnika, prepuštajući se veselom poju kreketuša. Muškarac je sasvim suvišan, ionako sam uglavnom bila navikla na krastače (to je do mene i mog vjerovanja u bajke).

Ceste se prave po dionicama, a recimo ako ste član porodice odabranih, dobijete komad drugorazrednog katrana, a u nekim naseljima se izbrusi površinski dio asfalta, bez finalizacije (šta će im finalni sloj). Ostali mogu hodati po onom koji je rađen davne 1985-te (tad sam prvi put bila zaljubljena i to u vojnika, omladinca, koji je u uniformi lopatao kao i mnogi drugi graditelji naše tadašnje SFRJ). Ponegdje pak možete vidjeti još uvijek ostatke na pola urađenog prilaza, ali to se završiti mora pred neke druge izbore. Recesija je i mora se smišljeno odraditi svaki projekat. Nije vrijeme za rasipanje.

Uglavnom, rekla sam nekad davno i to, da ukoliko vrijedno radiš nekako počnu da te smatraju idiotom ili prokletinjom. Ja se više i ne žalim, jer shvatam da se za platu i moje imanje brinu uvijek drugi. Prosto znam da sam nekad bila loša i komentarisala sve te koji su mi činili nažao. Ustvari nisam shvatala da oni misle na mene, da me ne plaćaju dovoljno jer misle na moju budućnost i štede za mene, u ime boljih dana. Što bi se reklo, ostavljaju sa strane. Sve je to iznenađenje koje spremaju za moju bolju budućnost.

Ukoliko posjećuješ crkve ili hramove, uglavnom si budala, a ako slučajno ideš uoči Božića u crkvu, najbolje da neko dobaci petardu, mada ponekad očekujem da će i bombu da mi spakuju za ponijeti.

Neka se nađe, valja raznijeti ono malo vjere što je ostalo u nekima od nas.

Ima još nekoliko segmenata koji se uklapaju u mozaik života, ali bojim se da će biti previše. Rubikovu kocku je teško sklopiti, zar ne. Ako ne bude znao Kurta, svakako hoće Murta, bitno je da se jaše.

Heroina prosto ne umije glumiti. Otud ona šarena marama.

Marija Šobot, rođena 1981. u Drvaru. Živim, učim, radim i postojim u Banja Luci. Vjerujem u dobre i u loše ljude, jer i jedni i drugi utiču na nas. Vjerujem u energiju koja sve to reguliše. Čitam, pišem i posmatram. Volim.